Rama u narodnoj predaji

Diva Grabovčeva


Na obroncima Vran planine prema Doljanima nalazi se Kedžara i Divin grob. Može li se dovesti u vezu turska riječ "kedža" B djevojka i starinska riječ "diva", teško je reći ali čovjek je sklon ovo prihvatiti jer narodna predaja tvrdi da je ondje pokopana mučenica Diva Grabovčeva. Arheolog i književnik Ćiro Truhelka ispitivao je početkom stoljeća lokalitet i pronašao je da je ondje pokopana djevojka od svojih 16 do 17 godina, čija je lubanja pravilna iz čega arheolog zaključuje da je bila lijepa. Slijedeći narodnu tradiciju i svoje nalaze, Truhelka je napisao pripovijetku pod naslovom "Djevojački grob", izdanu u Zagrebu bez godine izdanja. Mijo Zane izdao je knjižicu u RamaBŠćitu 1989., s kratkim predgovorom i s nekoliko podataka iz povijesti Rame. Pripovijetka o Divi oživljava tragičnu sudbinu lijepe ramske kršćanske djevojke Dive iz Brajinova Doca, jednog od zaseoka Zahuma. U djevojku se sredinom prošlog stoljeća zagledao Tahirbeg iz Vukovska i tražio ju je za ženu. Roditelji su poslali djevojku u Vran planinu među čobane, da je tako oslobode napasnika, ali ju je on našao, pokušao silovati i kad se ona branila usmrtio je. Djevojka je pokopana na mjestu pogibije, a grob joj je obilježen drvenim križem. Kasnije je podignut kameni zid oko groba, grobljanska kapelica i zid oko groblja. Ćiro Truhelka tvrdi da mu je detalje o djevojci i njezinoj pogibiji ispričao Arslanaga Zukić, prijatelj i kum obitelji Grabovaca, te osvetnik za njezinu smrt koji je ubio Tahirbega. Spominje i fra Jerku Vladića koji je inače bio nesklon pučkom štovanju nekanonizirane svetice. Ni autoritet fra Jerke Vladića nije uspio zaustaviti mnoštvo djevojaka i mladeži što se često skupljaju na Divinom grobu, a posebno na prvu nedjelju iza Petrova, kad se ondje služi svečana euharistija, koja iz godine u godinu biva sve više posjećena.
Koliko je pouzdano pisanje dr. Ćire Truhelke? On se oslanjao na tradiciju koja je u Rami živa i koja se prepričava i danas. Bez obzira koliko ova pripovijest odgovara povijesnoj istini, ona odgovara psihološko?sociološko?povijesnoj istini ovoga puka, posebno djevojaka. Stoljećima su roditelji odgajali djecu, učeći ih da im je jedini ponos njihova vjera i poštenje, i to im nitko ne može oteti. Za tu vjeru i čast ovaj je narod žrtvovao život koji je i onako često bio jadan i tegoban. Bilo je u ramskoj povijesti mnogo "Tahirbega" nasilnika koji su nosili različita imena i oznake i njihov se zulum znatno odrazio na duši ramskog čovjeka.



Iz knjige "RAMA KROZ STOLJEĆA"

Baba i žedno ždrijebe




Narodna tradicija povezala je uz prozorski grad jednu legendu koja u osnovnim crtama glasi:
Kad Turci nakon dugog opsjedanja nisu mogli osvojiti grad, pitali su se otkud posada dobiva vodu i zaključili da mora postojati podzemni vodovod. Kad ga nisu mogli naći, tražili su tko će im izdati pravac vodovoda. Nisu našli nikoga do jednu babu Dedićku, koja im je dala mudri savjet: da drže ždrijebe nekoliko dana bez vode i da ga provodaju oko grada, pa gdje žedno ždrijebe zakopa kopitom, neka i oni kopaju pa će naći vodovodne cijevi (tomruke). Turci su tako osvojili grad, a babu i njezino pokoljenje pratilo je prokletstvo.

Narodna predaja o padu Prozora spominje tursku varku, ali postoji i predaja o silnoj turskoj vojsci koja je izginula na prozorskoj tvrđavi, odnosno u jurišu na Borovnicu. Pričalo se kako je turska vlast napravila usred Prozora veliku upravnu zgradu sa zatvorom u podrumu. Zgrada je porušena tek 1950. godine.



Iz knjige "RAMA KROZ STOLJEĆA"

Kako je Kopčić obilazio oko Duvna


Posebno je zanimljiva predaja o obitelji Kopčić, bosanskim plemićima, od kojih su jedni ostali katolici i odselili u Dubrovnik, odnosno na Pelješac, a drugi prešli na islam da bi sačuvali imanje i položaj. Fra Andrija Kačić ih također svrstava u bosanske plemiće. Kopčići su obnašali značajne službe u turskoj državi. Predaja hoće da je najmlađi Kopčić nakon dolaska Turske uzeo ime Kasum i ostao na vlastelinstvu. On je sudjelovao u borbi s Madžarima u jedinicama velikog vezira Ćuprilića i veli se da je noću prodro u kraljev tabor i zarobio kralja Janoša od kojega je dobio komad čohe sa zlatnom kopčom, po čemu je vezir prepoznao da je Kasum zarobio kralja.
Vezir je Kopčića proglasio begom i obećao mu onoliko zemlje koliko može za jedan dan optrčati na konju. Krenuvši iz Kopčića, prošao je preko Luga pa prešao Ramu i došao na Višnjane, Vran, Blidinje te se spustio u Duvno, Vidoše i došao do Kupresa te stigao u Varvaru prije zalaska sunca. Umoran i posve iscrpljen, pitao je neku babu što je dobro za umorna konja i umorna junaka. Baba je za konja predložila zob, a za junaka mlaćenicu (kiselo mlijeko). Prema jednoj predaji, beg je odmah naglo umro a uginuo je i konj. Prema drugoj predaji uginuo je samo konj dok je beg preživio i umro tek 1541. godine. Turbe pak pod kojim je beg sahranjen naziva se "mlikotino turbe". U narodu je ostala izreka: "Obilazi kao Kopčić oko Duvna!"
Mnoge ramske muslimanske obitelji pozivaju se na Kopčiće kao svoje pretke.



Iz knjige " RAMA KROZ STOLJEĆA"

Stojan Janković i gvardijan Stjepan Matić


J. Vladić donosi što se sačuvalo u narodu o tobožnjem dolasku Stojana Jankovića i njegovu postupku prema fratrima.

Gvardijan, fra Stjepan Matić, pozvao je Stojana iz Dalmacije i on je došao te porobio i popalio mnoga turska sela, kule i odžake. Došao je preko Duvna na planinu Ljubušu i tu se odmarao. Naišao je neki momak iz Proslapa, iz Milasovićeve obitelji, te ga je Stojan poslao da ide pravac gvardijanu na Šćit i poruči mu da će mu on doći s tisuću i petsto drugova na večeru. Momak nije otišao pravo gvardijanu nego u Proslap u svoju kuću gdje su ga isprepadani ukućani nagovorili da ne ide na Šćit, nego u Prozor javiti Turcima. Turci su donijeli na Tomino Polje kraj rječice Slatine suha drva i naložili "stotinu vatara" te digli graju da bi se dobio utisak kako ima mnogo vojske. Od te vike fratri su se u samostanu prepali pa su cijelu noć probdjeli u crkvi moleći se i očekujući progone. Stojan je, silazeći s planine, vidio turske vatre i čuo graju pa je mislio da ga je gvardijan izdao Turcima pa nije ni silazio te večeri nego je krenuo prema Kupresu i Skoplju. Tek nakon nekoliko dana došao je nenadano u gluho doba noći, ukorio gvardijana što ga je tobože izdao i udario ga dva puta sabljom pljuštimice kaneći ga ubiti da mu se osveti što nije učinio kako mu je poručio po Milasovićevu momku. Nato je gvardijan prokleo prevrtljivog momka riječima: "Da Bog da mu se pletivo ne širilo!" Vjeruje se da je ova kletva o neširenju plemena uslišana i da se ta loza ne množi, nego ostaje uvijek isti broj članova. Kad je Stojan saznao da je kriv momak a ne gvardijan, sporazumjeli su se da će se spremiti fratri i narod te čekati Stojanov sljedeći dolazak.
Kad je Stojan došao treći put u Ramu, spustio se u Kopčiće, spalio selo, porobio ga, pobio Turke, a pred džamijom ispekao ovna i noćio, a sutradan došao na Šćit te s fratrima i narodom otišao u Dalmaciju. Rastajući se od crkve i samostana, gvardijan je potpalio samostan i crkvu da Turci ne skrnave mučeničke kosti i svetinju. Vladić navodi da je sišao s uma i da su ga svezana doveli u Sinj te da se o njemu više ništa ne zna.
Narodni guslar opjevao je ovaj tragični događaj u desetercu. Fra Grgo Martić objavio je pjesmu koju je čuo od guslara Davida Prljića, a objavio ju je i Vladić u svojim Uspomenama.



Iz knjige "RAMA KROZ STOLJEĆA"

Priča o kugi i begu


S. Margitić izvješćuje o kugi, ali i o narodnom vjerovanju u moć mise s jedne i turskom praznovjerju i "čarolijama", s druge strane. Zanimljiv je jedan Margitićev doživljaj koji je sačuvan u vezi kuge. On ilustrira narodno vjerovanje i staru legendu kako kuga zajaši nekog tko je mora prenijeti od sela do sela i tako zaraziti ljude. Margitić živo pripovijeda:
"Bijaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu. Ovi izajde uvečer obaći volove al' mu prid kućom siedi jedna runjava divojčetina, koja ga, ufvativ, uzjaši. Molio joj se svakojako ali neće da ga pusti, nego veli:
BNosi me na Gmiće!

To čudo vidi i žena i dica onoga Turčina. I on nikako ne smide, nego ju ponese. A kad bi blizu gdi se Misa govori, reče mu:
B Stani, nejdi gori!
Odgovara Turčin:
B Zašto B 'nejdi gori'; blizu smo; zašto me zamuči?
Odgovara ona napast:
B Tuda hoda ona fratrina i govori Misu; ne smijemo tamo.
Onde ga sjaši pak je nesta. I to se proglasi po svemu onom vilajetu, i /tako bi jasno/ zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova. Navališe isti da se govori Misa svuda i otajno postiše ponediljak svetomu Roku; i svuda Misu govorismo. I vrlo malo onuda pomori, al' i scinjahu svi da hodi kuga. Nego sam teško dao razumiti, da je ono djavaoski način varati i da ih je Bog po kriposti sv. Mise sačuvao."


Iz knjige "RAMA KROZ STOLJEĆA"

Beg daje mise za momka krstjanina


Margitić piše na istom mjestu:
"Kuga proide, i ja odoh u Fojnicu, ali posla po me Arslanbeg Kovčić. A kad doidoh, reče:
B Imam jednu oporuku na duši. Imao sam momka krstjanina i umrije od kuge. I reko mi je za života, da od njegova najma ukopam ga u grobju krstjanskom i da mu suadim križ od kamena i ogradim greb. I to sam sve učinio. Al' je još reko da mu činim reć Misu na grebu i da mu dadem kantane Mise. Zato te molim: otidi, učini mu otar više glave i reci mu misu.
I dade mi Mise, govoreći:
B Neka znaš, fra Stipane, neka njegovo ništa pri meni ne ostane.
I to zabiližih za pogrdu onih krstjana koi su nepomljivi izvršiti oporuke njihovih mrtvih".
J. Vladić svjedoči da se još i u njegovo doba kod Mate Grubeše B Ćališa na Gmićima nalazio stari poderani misal.



Iz knjige " RAMA KROZ STOLJEĆA"

Kadija dao ubiti biskupa



U Arhivu Apostolskog vikarijata bilo je zapisano da je 1741. godine prozorski kadija pozvao biskupa u Prozor. J. Vladić donosi narodnu tradiciju po kojoj je neki Mrižić (Džejić, Dronjić) oženio sina jednom djevojkom pa je onda uzeo sebi, na što ga je sin tužio župniku, a župnik stvar dostavio biskupu. Biskup je Mrižića odlučio izopćiti ako ne vrati sinovu ženu. "Mriža tuži župnika i biskupa svom gospodaru Rustanbegu Belajiću, koji opet sve dostavi kadiji". Biskup nije otišao kadiji, ali kad je došao 5. srpnja 1745. dijeliti krizmu na ruševinama crkve na Šćitu opet ga je pozvao kadija. Župnik je zamolio biskupa da ne ide kadiji nego da čeka u Podboru, a on će sam otići kadiji u Prozor da vidi o čemu se radi. Kako kadija toga trena nije bio u sudnici, nego u kući obitelji Muktića, u ovoj je kući kasnije stanovao kotarski predstojnik, župnik je otišao u Muktića kuću. Budući da kadija nije poznavao ni biskupa ni župnika, čim je saznao da se radi o katoličkom dostojanstveniku, smjesta je dao mig svome momku da probode pridošlicu. Župnik se uspio djelomično povući pa ga je hanžar namjesto u stomak pogodio u stegno. Ukućani su skočili na obranu nedužna čovjeka tražeći od kadije da svoje prljave poslove obavlja u svojoj sudnici a ne u njihovoj kući. Nastao je metež u kojem su ukućani izveli župnika kroz harem (ženski dio kuće) u potok, iz kojega su mu pomogli pobjeći kući u Podbor.
Biskup fra Pavao Dragićević smjesta je pobjegao iz Podbora i prekinuo svoj pastoralni posjet ovim krajevima. Vladić misli da je župnik bio fra Tomo Dadić ili fra Jako Kraljević.


Iz knjige "RAMA KROZ STOLJEĆA"