Povijest

Admin Broj postova : 34 Registration date : 14.11.2007

Vita est!, morali su zaista uskliknuti putnici kada bi, naročito s
južne strane ujahali u Vitešku kotlinu. Vita est - uzviknuli bi zadivljeni ljepotom
ovoga krajolika, dok se kod naroda taj uzvik pretvorio u Vitez. To je
samo jedna od legendi o nastanku imena Vitez. Ime doista neobično i rijetko. Po drugim
legendama govori se kako je to ime vezano uz nekoga viteza koji je tu živio u feudalnom
dobu. Također, jedna od legendi kaže da je despot Vuk Branković oteo u Sarajevu sestru
bosanskom muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu. Ovaj ga stigne u dolini Lašve i zametne
se boj. Mjesto koje je tu nastalo po tome dobije ime. Legendi ima još, no, bilo kako
bilo, Vitez je zaslužio svoje ime i nosit će ga još dugo s ponosom i dostojanstvom.

<table border="0" cellpadding="0" cellspacing="0" width="596"> <tr> <td width="407"> Povijest Vitezpanz

</td>
<td width="189">Vitez kao grad nastaje poslije Drugog svjetskog rata, kad ovo naselje
doživljava svoj puni procvat. No, susret s povješću viteškog kraja započeo je davno
već u mlađem kamenom dobu (neolitu). Prva naselja iz ovog perioda pripadala su poznatoj
butmirskoj kulturnoj grupi, dok su arheološkim ispitivanjima pronađena i naselja iz
brončanog doba.
S Ilirima kao autohtonim stanovništvom, te s Rimljanima koji početkom naše ere osvajaju
balkanske prostore i viteški, odn. lašvanski kraj, ulazi u povjesni period i pod
višestoljetni utjecaj rimske antičke civilizacije. Po sačuvanim ostacima vidi se da je
ovaj kraj u antičko doba bio dobro naseljen i da već tada možemo računati s nastankom
prvih gradskih naselja na ovom prostoru.</td>
</tr>
</table>

<table border="0" cellpadding="0" cellspacing="0" width="600"> <tr> <td width="258">Na području današnjeg sela Mošunj i gradine Crkvina (današnja
Kalvarija) mnogobrojni nalazi potvrđuju brojnije i trajnije rimsko prisustvo. Tu se
nedvojbeno nalazilo važno rimsko naselje (Bistue Nova) koje je bilo i važno raskrižje
putova odakle je jedan krak vodio dolinom rječice Prale na zapad, a drugi i treći krak
prema sjevernim ili južnim rimskim provincijama.
Pored Mošunja zanimljivi arheološki predmeti pronađeni su u naseljima Golubovica,
Preočica, Grbavica, Krčevine, Orlac, Podcrkavlje, Stara Bila, Rijeka, Han Kompanija.
Po iskopinama iz srednjeg vijeka značajni su ostaci nekropola i gradina u mjestima
Počulica, Zabilje, Gaćice, Kratine, ostaci Bosnić-grada ili Škafa u Gornjoj
Večerskoj, Martinovića Glavica-Kremenik i drugim.</td>
<td width="342"> Povijest Vitezcrkva

</td>
</tr>
</table>

U velikoj seobi naroda od 4.-7- stoljeća u ove naše krajeve doseljavaju se i Hrvati
koji će u sljedećim stoljećima organizirati svoje prve državne zajednice. U pisanim se
povijesnim spomenicima župa Lašva spominje za vlasti bana Mateja Ninoslava (1232.-1250.)
i to u jednoj povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV od 20. travnja 1244. godine. U
vrijeme bana Stjepana Kotromanjića izvršen je popis samostalne bosanske vikarije koja se
tada dijelila na 7 okruga i tom prilikom se u bosanskom okrugu navode franjevački
samostani u Sutjeskoj, Visokom, Olovu i Lašvi. U svojoj povelji od 12. ožujka 1380.
godine kralj Stjepan Tvrtko daruje knezu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću naslov velikog
vojvode i uz to tri sela u župi Lašva: Trebušu, Lupnicu i Bilu.

U sedmom vijeku posjedoše ovo područje Sloveni, no iz ranih vijekova njihovog
boravka ovdje nemamo nikakvih svjedočanstava osim po koji krnjatak zemljane posude,
nađen na ilirskim ili rimskim kućištima. Godine 1463. srednjovjekovna bosanska država
pala je pod tursku vlast. Gine i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, te
započinje islamizacija jednoga dijela kršćanskog stanovništva. Turski putopisac Evlija
Ćelebi tri puta spominje Vitez kao kasabu, ali ne daje nikakve druge podatke. U
tadašnjoj nahiji Lašve 1528. godine spominje se Mošunj, Preočica, Zaselje, a
Večeriska se spominje još 1469. godine. Polovicom XVII stoljeća postojala je i redovita
pošta Travnik-Carigrad, pa je u Vitezu pored hanova morala postojati i
menzilhana-poštanska postaja za izmjenu brzih tatarskih konja. Prema opisu austrijskog
časnika Božića iz 1785. godine hanovi su se nalazili u Vitezu i Biloj, a za Vitez je
rakao da ima 18 kuća. Početkom XIX stoljeća Jukić naziva Vitez čas selom, čas
varošicom.

<table border="0" cellpadding="0" cellspacing="0" width="602"> <tr> <td width="494"> Povijest Vitezulz

</td>
<td width="108">Poslije višestoljetne turske vlasti, bosansko- hercegovački se prostor
ponovo našao u sustavu jedne velike, moćne i isto tako složene državne zajednice kao i
ranije. Austro- Ugarska je 1878. godine najprije okupirala, a zatim je 1908. godine i
službeno proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine.</td>
</tr>
</table>

Austro-Ugarska je vlast u Bosni i Hercegovini potrajala samo četiri decenije, ali je
i to kratko vrijeme bilo dovoljno da se izvrše duboke političke, ekonomske, socijalne i
prostorne promjene. Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije Vitez je najveća seoska općina
koja je sa manjim selima i zaseocima pripadala kotaru Travnik, a za Vitez se može reći
da je oduvijek pripadao povijesnom, kulturnom i privrednom krugu travničkog kraja.

Za perioda drugog svjetskog rata (1941.-1945.) postojala je općina Vitez formirana na
osnovu ratnih zakona Nezavisne Države Hrvatske. U ovom periodu i to naročito u prvim
godinama rata značajno je istaći sa povijesno-političkog gledanja jedinstvo hrvatskog i
bošnjačko-muslimanskog naroda i na prostorima općine. To jedinstvo naročito se
očitovalo kroz tadašnje državne institucije vojske, policije, obrazovanja, zdravstva,
pa do gospodarstva i ukupne infrastrukture, te po tome što su se u to vrijeme muslimani i
te kako izjašnjavali kao Hrvati. I danas u Vitezu živi 84 sudionika Bleiburga i
križnoga puta.

Po završetku Drugog svjetskog rata općina Vitez bila je organizirana kao srez i
podijeljena na više mjesnih odbora. Zatim, od 1953. godine organizirana je kao općina u
kojoj su bili svi do tada mjesni odbori sa prostora Viteza, kao i mjesni odbori Nove Bile
(Pokrajčići, Gladnik).Područja Nove Bile poslije kraćeg vremena u sastavu općine
Vitez izdvajaju se i pripadaju općini Travnik.

Gospodarstvo

Nakon Drugog svetskog rata i uspostave nove vlasti na području općine djeluju
poduzeća drvne industrije, industrije građevinskog materijala i šumarstva, dok veliki
dio stanovništva živi od poljoprivrede, odn. stočarstva. Tvornica za impregnaciju
drveta u Vitezu je dugo vremena radila u sastavu državnih željeznica. Od 1952. godine
poslovala je kao samostalna privredna organizacija, a od 1962. godine poduzeće
"Impregnacija" posluje u sastavu ŠIP SEBEŠIĆ kao jedan od pogona za preradu
drveta. Obuhvaća postrojenja za impregnaciju drveta kapaciteta oko 36.000 m3 i pilanu
kapaciteta do 50.000 m3 drveta godišnje.

Razvoj Viteza u periodu socijalističke Jugoslavije vezan je uz kemijsku industriju.
Naime, 3. srpnja 1950. godine, rješenjem predsjednika Vlade FNRJ osnovano je u Vitezu
poduzeće "202", koje je kasnije dobilo naziv Poduzeće kemijske industrije
"Slobodan Princip Seljo". U pogonima ovoga poduzeća proizvode se namjenski
proizvodi, raketni baruti, flegmatizatori, antifriz, zatim privredni eksplozivi i štapin,
a formira se i treća proizvodna jedinica ("Sintevit") čiji su proizvodni
programi PVC-granulati, ekstruzija i prerada od PVC materijala, izrada ambalaže i ostalih
proizvoda od visokotlačnog polietilena, ploča od termoplasta i sl. Ovo poduzeće danas
egzistira jedinstveno i pod nazivom Poslovni sustav "VITEZIT".

Svakako, kad se govori o gospodarstvu Viteza, neophodno je spomenuti i privatna
poduzeća koja se pojavljuju koncem osamdesetih godina. Među tim poduzećima najbrži
razvoj bilježi PP "RAJKOVIĆ" koje prerasta u danas poznatu i renomiranu tvrtku
"ECONOMIC" d.d. Vitez. Među privatnim poduzećima veliki značaj ima i
građevinsko poduzeće "HORIZONT" vlasnika Mirka Bobaša.

Poduzeće "FIS" vlasnika Pere Gudelja izrasta iz caffe bara "FIS"
i videoteke istoga imena. Ovo je poduzeće jedno od najpoznatijih u prometu roba široke
potrošnje, a vlasnik Gudelj poznati je Viteški poduzetnik i čovjek koji je bio među
prvim vlasnicima kablovske televizije u bivšoj Jugoslaviji. Značajno je spomenuti i
poduzeće MLAKIĆ vlasnika Branka Mlakića, koje se bavi proizvodnjom građevinske
stolarije i prometom stolarskih okova.

Legenda o imenu grada

Te jeseni pale su obilne kiše, pa se inače plitki potočić na gazu nije mogao lako
prijeći. I stari rimski put bio je tu propao, pa vitez i Šaran odlučiše napraviti
ćupriju preko Lupnice koja bi povezala njihove kuće i olakšala putovanje na putu
Jajce-Travnik-Bobovac. Tako kolske zaprege, koje su prolazile pored njihovih kuća, više
nisu zapadale u glib, a putnici namjernici tu su često stajali i odmarali se u hladu one
iste lipe gdje su vitezovi vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića stali
odmoriti se.
Dvor viteza Radoša vidio se izdaleka, sa svih strana. Djeca iz Mošunja,
Večeriske, Jardola i Topale, čuvajući goveda, gledala su u polje i govorila: "Tamo
živi vitez." Vremenom se to skratilo, te je ostala izreka: tamo je VITEZ.

<table border="0" cellpadding="0" cellspacing="0" width="601"> <tr> <td width="201">Što je bilo od tada pa do prvog pisanog traga, do 1590. godine kad je
sagrađena džamija na ruševinama vitezovog dvora, teško je reći. Nagađati se može,
kao što to s legendama i jeste slučaj. Već 1463. godine ovaj kraj je bio pod Turcima.
Vitez je vjerojatno umro bez potomstva, a Šaranu je ostala zemlja koju je na polovinu
obrađivao. Šaran je imao jednog sina, a ovaj je imao dva sina. Jedan od njih prešao je
na islam kako bi sačuvao imanje, a drugi je otišao na djedovinu u Večerisku. Povijesni
izvori kažu da su tu, na zemlji prvog Šaranovog unuka, nekad živjeli Šaran bezi koji
su izumrli.</td>
<td width="394">
Povijest Dvor

</td>
<td width="10">
</td>
</tr>
</table>

Njihovo imanje po ženskoj liniji naslijedili su Kulenovići, zatim Idrizbegovići,
Bengiri, Zukani i Sadibašići. U Večeriskoj i danas živi najstarija familija Šarići,
koja ima toliko ogranaka da se već žene među sobom. Jelenin otac, posljednji bogumilski
did, sahranjen je na pola puta između njegove kuće i vitezovog dvora. Jelena je tako
lakše odlazila na grob svoga oca, a taj stećak, "starkamen", i danas se nalazi
na istom mjestu. Njive ispod Škafa i danas se zovu sase, samo je Večeriskra dobila novo
ime: Večeriska. U potoku Prala i danas se mogu pronaći grumenovi pirita zlataste
boje. Obitelj Jeleninog djeda po majci i dalje je pronosila slavu izvrsnih kovača.
Naročito su bili poznati po kovanju sjekira. Vremenom su prestali taliti pirit iz Prale i
preselili su svoju kovačiju nizvodno, na sami rub Viteškog polja, gdje se i danas nalazi
nekoliko obitelji Kovača.