Legenda o imenu

Legenda o imenu grada
Te jeseni pale su obilne kiše, pa se inače plitki potočić na gazu nije mogao lako prijeći. I stari rimski put bio je tu propao, pa vitez i Šaran odlučiše napraviti ćupriju preko Lupnice koja bi povezala njihove kuće i olakšala putovanje na putu Jajce-Travnik-Bobovac. Tako kolske zaprege, koje su prolazile pored njihovih kuća, više nisu zapadale u glib, a putnici namjernici tu su često stajali i odmarali se u hladu one iste lipe gdje su vitezovi vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića stali odmoriti se.
Dvor viteza Radoša vidio se izdaleka, sa svih strana. Djeca iz Mošunja, Večeriske, Jardola i Topale, čuvajući goveda, gledala su u polje i govorila: "Tamo živi vitez." Vremenom se to skratilo, te je ostala izreka: tamo je VITEZ.
Što je bilo od tada pa do prvog pisanog traga, do 1590. godine kad je sagrađena džamija na ruševinama vitezovog dvora, teško je reći. Nagađati se može, kao što to s legendama i jeste slučaj. Već 1463. godine ovaj kraj je bio pod Turcima. Vitez je vjerojatno umro bez potomstva, a Šaranu je ostala zemlja koju je na polovinu obrađivao. Šaran je imao jednog sina, a ovaj je imao dva sina. Jedan od njih prešao je na islam kako bi sačuvao imanje, a drugi je otišao na djedovinu u Večerisku. Povijesni izvori kažu da su tu, na zemlji prvog Šaranovog unuka, nekad živjeli Šaran bezi koji su izumrli.

Dvor viteza Radoša (94817 bytes)

Njihovo imanje po ženskoj liniji naslijedili su Kulenovići, zatim Idrizbegovići, Bengiri, Zukani i Sadibašići. U Večeriskoj i danas živi najstarija familija Šarići, koja ima toliko ogranaka da se već žene među sobom. Jelenin otac, posljednji bogumilski did, sahranjen je na pola puta između njegove kuće i vitezovog dvora. Jelena je tako lakše odlazila na grob svoga oca, a taj stećak, "starkamen", i danas se nalazi na istom mjestu. Njive ispod Škafa i danas se zovu sase, samo je Večeriskra dobila novo ime: Večeriska. U potoku Prala i danas se mogu pronaći grumenovi pirita zlataste boje. Obitelj Jeleninog djeda po majci i dalje je pronosila slavu izvrsnih kovača. Naročito su bili poznati po kovanju sjekira. Vremenom su prestali taliti pirit iz Prale i preselili su svoju kovačiju nizvodno, na sami rub Viteškog polja, gdje se i danas nalazi nekoliko obitelji Kovača.